Hi Cat lovers! This is my story, read all about me!

Uvod

Nasla sam ga pred zgradom gdje sam zivjela za svojih studentskih dana. Ili bolje reci: on je nasao mene. Jednog tmurnog, hladnog, jesenjeg dana kad sam se vracala sa faksa, “napala” me pred mojom zgradom horda izgladnjelih macica, trceci za mnom i mjaukajuci oko mene. Nije mi bilo nista cudno, valjda se proculo medu zivotinjama u kvartu da ja skoro svaki dan ostavljam pred zgradom za kvartovske zivotinje lutalice na novinskom papiru ostatke svojih ruckova ili vecera ili ih pocastim kojom konzervom macje ili psece hrane. Imala sam puno prijatelja u kvartu, sve redom zivotinje, uvijek zahvalne za bilo koji zalogaj hrane. No salu na stranu, ali sa mnom je i bez “kvartovskih prica” vec uvijek bilo tako… Macke nanjuse neodoljivog mackoljupca! Mora da oblaci tog njima primamljivog mirisa lebde oko mog tijela kao neka posebna aura, koja ih kao sila teza ocaravajuce vodi do mene…

Bila su to cetiri macica, najvjerojatnije braca iz istog legla, otprilike 3 mjeseca stari i jedan mrsaviji od drugoga, pa sam im se smilovala, te se popela na prvi kat stana u kojem sam zivjela, kako bi uzela malo suhe hrane od moje voljene macke Bibi, te sidoh nazad nahraniti ih. Jedan od ta 4 macica izgledao je kao karikatura. Nikad nisam vidjela nista slicno. Ne samo da je bio mrsav poput hodajuceg kostura i jako zamazan, vec je to siroce bilo i ozbiljno ozlijedeno. Hodao, tj. sepao je tako, da se oslanjao na lakat svoje prednje lijeve nogice, koja mu je naocigled bila strgana, jer bila je okrenuta tako da mu je lakat gledao prema naprijed, a sapica prema drugoj strani, odnosno prema repu. Bilo je bolno to uopce i gledati, a kako li je samo uistinu bolno bilo tom malom macjem sirotanku – to je samo on znao. On je bio najposebniji od svih…i neobicno pitom za jednu lutalicu, usporedujuci ga sa ostalim clanovima njegove horde, koji su gundali, frktali i puhali od straha ili se dali u bijeg, cim bi im se moja ruka malo vise priblizila.

Imao je prekrasnu glavicu i velike, zelene, pametne oci. Gledao me tim ceznutljivim pogledom moleci za ljubav i glasno je mjaukao, pokusavajuci mi nesto reci. Podragala sam tu malu zgoljavu kreaturu i otisla natrag u stan malo prileci, jer su me popodne jos cekale vjezbe iz anatomije. Moja spavaca soba gledala je na parkiraliste i parkic, gdje su me mace malo prije presrele. Iz polusna probudio me uporan, glasan mjauk ispod prozora. Moja Bibi je sjedila na prozorskoj dasci i gledala prema dolje. Pogledah i ja, te spazih njega: malu macju kreaturu koja sjedi sama samcata direktno ispod prozora, gleda prema gore i mjauce koliko god glasno moze! Otvorim prozor i pokazem mu se. Mjauk postade jos glasniji, kao posljednji vapaj u pomoc! Mozda je jadnik jos gladan, pomislim, pa uzmem jos malo hrane, sidem ponovno dolje, a on dotrci do mene i krene mi se umiljavati. Pogledam ispod repa: decko je!

Ne, on nije htio hranu. On je htio – mene!

Bas u to vrijeme prode jedna susjeda i kaze “Ajme kako je sladak, pa uzmi ga k sebi ako mozes, jos ce ga psi rastrgati.”Jos mi je samo to trebalo… Ali susjeda nije bila u krivu. Situacija sa zivotinjama u tom gradu bila je ocajna. Posvuda psi i macke lutalice, a svakodnevno su se vidala rastrgana macja tijela, zlocini izgladnjelih pasa lutalica. Bilo mi je prestrasno to gledati, jer je moja ljubav prema zivotinjama jaka otkad znam za sebe. Primila sam ga na ruke i istog trena je poceo glasno presti, umiljavajuci mi se glavicom. Nije se vise htio maknuti od mene! Gledao me u oci srceparajucim pogledom i preklinjao za spas. Pametno malo: znao je on, osjetio, da je moje srce dobro i veliko, a i posebno slabo na macji rod! Njegova lijeva strgana nogica visila je bespomocno poput stranog tijela, a na laktu mu se nazirala gola kost. Skora sepsa mu je bila sudena. Pitala sam se tko mu je to napravio. Netko ga je ocito jako udario. Palicom? Nogom? Rukom? Strasno! Tko ima srca tako nesto uciniti? Nazalost mnogi zli ljudi koji zive medu nama u vidu “simpaticnog susjeda” ili slicno. Odlucila sam ga uzeti sa sobom na veterinarski fakultet, gdje sam studirala, da ga pregledaju.

Rekoh sama sebi: “Pa dobro, nije to tak puno. Kupiti nove zimske cizme, koje zapravo stvarno i trebam ili spasiti jedan mačji život? SPASITI MACJI ZIVOT! DEFINITIVNO!”

Ok, operirajte ga, evo novci, imam jos toliko gotovine… Ostavila sam ga na odjelu kirurgije i rekla mu: “Sretno mali macicu!”, te otisla na vjezbe iz anatomije. Osjecala sam se odlicno ucinivsi ovo dobro djelo! Jest da ja vec imam svoju voljenu macu i ne trebam jos jednu, ali naci cu nekoga tko ce htjeti ovog dragog, uskoro invalidnog macica. Kad sam ga slijedeci dan posjetila, vec je bio operiran. Cucao je u kavezu sav snuzden, skoro potpuno obrijane lijeve strane tijela, povijen ovojima na mjestu gdje se jos jucer nalazila njegova prednja lijeva noga. Odrezali su je u potpunosti, zajedno s lopaticom, sa opravdanjem da mu batrljak ne bi puno pomogao, vec da bi mu samo smetao. Jako se razveselio kad me vidio. Donijela sam mu nesto za pojesti. Jeo je i preo pritom. Slijedeci dan su me pitali kako cu nazvati macka, jer moraju na kavez napisat neko ime, pa da ne napisu “bezimeni”. Zurilo mi se na predavanje… Kratko razmislih i rekoh “Hmmm mozda Vili?” Ali nisam bas ni bila nesto zadovoljna odabirom tog imena. A i on je djelovao tuzno. Odsutno. Prestraseno. Imala sam osjecaj da je zivio za trenutke kad bi mu ja dosla u posjete.Uvijek se razveselio. I uvijek je preo i davao mi eskimske puse, trljajuci svoj roza nosic o moj!

Trazio je moju ljubav, koju mi je i sam nesebicno pruzao zauzvrat.

Kad sam mu treci dan nakon operacije dosla u posjetu, imao je cijelu krvavu njuskicu i falilo mu je nekoliko mlijecnih zubica. O Boze! Pokusava se siroce priviknuti na to da vise nema jedne noge, ali svaki puta kad zakoraci, padne direktno na vec ranjenu i bolnu njuskicu. Najezila sam se kada sam to vidjela. Bio je jako tuzan, reklo bi se depresivan. Cak su mu se i brkovi objesili prema dolje. Poceo je odbijati hranu. Ni cetvrti dan nije htio jesti. Dobio je infuziju, jer je bio premrsav. Petog dana se ponavlja ista prica. A uz to je jos poceo i povracati crve, znaci prepun je parazita. Da ne kazem da su mu dijagnosticirali i mikrosporozu – koznu gljivicnu bolest. Na sve vise dijelova tijela su mu se pojavile kozne lezije, tj. dlaka mu je otpala u krugovima na vise mjesta.
Savjetuju mi da bi eutanazija mozda bilo najbolje rjesenje. Kazu da nije dobro i da ce uginuti ne bude li jeo, jer je preslab i premrsav.
Nesto u meni vristi!!! Prirasao mi je srcu! Taj mali tronogi macak je nesto posebno. Macak sa uvijek flekavim bijelo-rozim nosicem, jer ga ne moze ocistiti do kraja bez svoje lijeve nogice. To je to! Ma ne stoji mu uopce to ime “Vili”. Zvat ce se FLEKI. Stotine misli mi je lelujalo glavom, ali sve su se svodile na isto: ne mogu dopustiti da mi sad ovdje ugine. Ne odustajem bez borbe!

Rekoh sama sebi: “Pa dobro, nije to tak puno. Kupiti nove zimske cizme, koje zapravo stvarno i trebam ili spasiti jedan mačji život? SPASITI MACJI ZIVOT! DEFINITIVNO!”

Ok, operirajte ga, evo novci, imam jos toliko gotovine… Ostavila sam ga na odjelu kirurgije i rekla mu: “Sretno mali macicu!”, te otisla na vjezbe iz anatomije. Osjecala sam se odlicno ucinivsi ovo dobro djelo! Jest da ja vec imam svoju voljenu macu i ne trebam jos jednu, ali naci cu nekoga tko ce htjeti ovog dragog, uskoro invalidnog macica. Kad sam ga slijedeci dan posjetila, vec je bio operiran. Cucao je u kavezu sav snuzden, skoro potpuno obrijane lijeve strane tijela, povijen ovojima na mjestu gdje se jos jucer nalazila njegova prednja lijeva noga. Odrezali su je u potpunosti, zajedno s lopaticom, sa opravdanjem da mu batrljak ne bi puno pomogao, vec da bi mu samo smetao. Jako se razveselio kad me vidio. Donijela sam mu nesto za pojesti. Jeo je i preo pritom. Slijedeci dan su me pitali kako cu nazvati macka, jer moraju na kavez napisat neko ime, pa da ne napisu “bezimeni”. Zurilo mi se na predavanje… Kratko razmislih i rekoh “Hmmm mozda Vili?” Ali nisam bas ni bila nesto zadovoljna odabirom tog imena. A i on je djelovao tuzno. Odsutno. Prestraseno. Imala sam osjecaj da je zivio za trenutke kad bi mu ja dosla u posjete.Uvijek se razveselio. I uvijek je preo i davao mi eskimske puse, trljajuci svoj roza nosic o moj!

" Fleki, idemo doma! " rekla sam mu, te odbila eutanaziju i odvela ga u svoj topli dom. A tamo je tek pocela prava bitka za prezivljavanje...